Zašto sam odbio 25K kn bez kapi znoja i zašto je to bila dobra odluka

„Dvadeset pet vozača započne sezonu Formule 1 i svake godine dvojica poginu. Kakav moraš biti čovjek da bi se bavio ovim poslom?“, retorički ili možda ipak ne postavlja pitanje Niki Lauda u filmu Rona Howarda „Utrka života“. To je film o sedamdesetim godinama u kojemu su motivi za bavljenje sportom pa i ovako brutalnim bili mnogo drugačiji nego danas, film koji govori o dva pogleda na sport, ali i dva pogleda na život, film koji priča fascinantnu priču o rivalstvu legendarnih šampiona Formule 1 Nikija Laude i Jamesa Hunta onako kako nikad neće biti moguće ispričati priču o npr. Vettelu i Hamiltonu.

Glavni heroji ove priče su dva velika vozača koji se dovode do ruba fizičke i psihičke izdržljivosti, u utrci u kojoj nema prečice do pobjede, a jedna pogreška znači kraj karijere ili smrt. Iako sam tek sada pogledao popularni film The Rush (znam sramim se, ali nemam baš vremena za gledati filmove), odmah sam se prepozna u njemu, odnosno prepoznao sam dva tipična tipa karaktera, jedan precizan, promišljen, proračunat, koji vidi širu sliku i koji dugoročno planira, i drugi koji živi od danas do sutra, uživa u životu, živi punim plućima danas, i ne zamara ga što će sutra biti. Taj drugi vodi se čistim instinktom rizikujući svoj život, karijeru ali i karijere svog tima.

Pa idemo vidjeti presijek karijere jednog i drugog (podatke sam preuze s Wikipedie od James Hunt-a i Niki Laude):

Niki Lauda

Andreas Nikolaus Lauda

James Hunt

James Hunt

Jasno je odmah na prvi pogled čija je karijera bila uspješnija. Hunt je dokazao sebi i drugima da može postati svjetski prvak, ali nakon toga je ubrzo odbacio sportsku karijeru i prebacio se na poduzetništvo i novinarstvo (Pitam se samo zašto je izgubio interes ?!).

Iako je fabula filma sportska, orijentirana na automobilske utrke, ja sam osobno prepoznao veliku priču o poduzetništvu. Odnosno o ona dva tipa ljudi koji se upuštaju u poduzetništvo.

Jedne koji žele zgrabiti lovu i slavu na brzinu, i druge koji ustrajnim radom i planiranjem polako ostvaruje svoje snove nailazeći na brojne uspone i padove i dugoročno (puno sporije) ostvaruju puno bolje rezultate (ne znam zašto, ali ovaj dio me neodoljivo podsjeća na uspone i padove #BetaWare-a).

Rizik

Niki Lauda je u filmu izjavio da je spreman prihvatiti rizik od 20% da pogine svaki put kad izađe na stazu, ali ni jedan posto više. Guglajući malo o distinkciji između poduzetnika i njihovim spremnostima na pojedini rizik naišao sam i na nekoliko zanimljivih izjava o rizicima:

– poduzetnik rizik ne shvaća kao “kockarsku” vještinu ili zanat,
– poduzetnik preferira kontrolirani rizik, a presudna je njegova sposobnost da upravlja rizikom,
– poduzetnik izbjegava ekstremne situacije na skali rizika, upravo zato što je sposoban upravljati rizikom

Da se razumijemo, poslovnim rizicima sam izložen svakodnevno, neke preuzimam, neke ne. Evo jedan od primjera u koji se nisam upustio jerl mi je u startu mirisalo na problem.

Screen Shot 2015-02-22 at 1.42.55 PM

Nakon mog upornog odbijanja, stigao je novi prijedlog poslovne suradnje:
Screen Shot 2015-02-22 at 1.43.35 PM

Dakle, ponovno sam odbio, stvarno nije mirisalo na dobro. Bila je puno veća šansa da se “naganjam” i za ono što sam uložio nego da sam dobio bilo što, odnosno obećanu “nagradu”.

Screen Shot 2015-02-22 at 1.43.57 PM

I konačnu ponudu sam odbio. Nakon par dana, kada sam ponovno stupio u kontakt s dotičnim gospodinom i pitao ga kako je završilo, dobio sam ovo kao odgovor:

Screen Shot 2015-02-22 at 1.44.21 PM

Zašto sam odbio 25K kn bez kapi znoja i zašto je to bila dobra odluka

Bilo kako bilo, ovaj slučaj nije dobro prošao, mogao sam ostati bez svog novca i “nagrade”. Moglo se desiti i da je posao dobro prošao pa da sam doslovno u četiri dana zaradio dvije prosječne hrvatske plaće. Odluka je bila isključivo na meni i na onome da ja svoju karijeru gradim pomalo.

Ponekad izgubim 20% posto, ponekad ne izgubim ništa, ali svakako dugoročno planiram da se nađem na tronu, jer zapamtite svaki rad i trud se dugoročno isplati.

I da, svakako pogledajte The Rush, jedan je od boljih koje sam pogledao…

Ostavite komentar

Ako vam je ovaj članak bio dobar, ostavite neki komentar 🙂 ili se pretplatite na RSS kanal.
Krunoslav Ris
Umjetnička duša. programer, gurman i filantrop. Radi i živi u Osijeku. Nekad je bio samo programer, a danas se više zanima za poduzetništvo,marketing i društvene mreže. Gadgeti ga oduševljavaju otkako je koristio prvi Atari 2600, a posebno se voli klanjat Mac kultu.