Nisi poduzetnik dok….

Premda sam na početku mojih poduzetničkih voda mislio da sam sljedeći Steve Jobs (u najmanju ruku), morao sam temeljito tijekom, sada već petogodišnje poduzetničke karijere, promijeniti način razmišljanja. Promijenio sam i percepciju svijeta oko sebe, a bome i samoga sebe.

Zbog mog odgoja, moje emotivne naravi i nadasve moje naivnosti to je bilo dosta teško i neke sam lekcije više puta prolazio. Sada sa sigurnošću mogu reći da sam prošao one osnovne lekcije koje sam trebao proći. Kada bih se ponovo našao u tim situacijama postupio bih na neki sasvim drugačiji način i time olakšao život sebi i svima oko sebe.

Pa krenimo…

  1. S državom nema zajebancije, taman i da ste sto puta u pravu, niste u pravu. Što bi se reklo “My Way (državin) ili Highway”. Probao sam se s njima nadmudrivati. Uglavnom je loše završilo i po moje živce i po firmino stanje računa. Da, nije fer, ali shvatite da ste sitna riba, a oko vas su morski psi i pirane i ako planirate preživjeti gutajte sranja i trudite se da se nikom ne zamjerite. Naveo bih da je dobar primjer kada shvatite da vas je država oderala dva puta u mjesec dana (greškom), odete u poreznu upravu i referentu spomenete bližu i daljnju rodbinu sa ženske strane, ali nije.
    Zašto nije? Nije zato što ste samo sebe dugoročno sjebali, njima ionako to što ste im spomenuli familiju ništa ne znači (jer neće bolje raditi svoj posao iako bi ga i običan toster bolje radio od njih), a možete očekivati samo da vam se počnu redati inspekcije (sanitarna, radna, zaštita na radu, provjera softvera, uzorka urina, gustoća kostiju, otiska zubala itd…). Sve u svemu, iako nisu u pravu, u pravu su… živite s time….
  2. Dok ne kažeš klijentu da je pretjerao, svesrdno mu se preko telefona naspominješ bliže i daljnje rodbine, istreseš višemjesečnu frustraciju koju ti je zadavao svakodnevno. Prekrasan osjećaj. Zato je dobro biti poduzetnik, biraš s kime želiš raditi, s kime ne želiš, koga možeš staviti gdje mu je mjesto, kome se još malo moraš uvlačiti itd…
  3. Dok ne provedeš barem jedno tri mjeseca pod pravim pritiskom zbog posla. Dakle, onaj pritisak kad ne spavaš, nego imaš dnevne odmore u trajanju 3 – 5 sati, a sve ostalo ti je rad. Kada stvarno više ne znaš sanjaš li ili radiš i kada su dani postali bez imena i broja. To je odličan burnout efekt zbog kojeg se ponosiš kad dođeš do prve slobodne nedjelje u 4 mjeseca. Stvarno postaneš zahvalan na toj nedjelji i ne uzimaš ju zdravo za gotovo. Cijeniš ju, voliš ju, misliš na nju, maštaš o njoj. Planiraš svaku minutu koju provodiš u njoj… ma prekrasno….
  4. Dok ne zatražiš business karticu ili ne daj Bože da ti otvore minus na žiro računu firme koja stabilno posluje godinu dana i napravila je deset puta više prometa od onog što je planirano poslovnim planom kad si ju otvarao. E vidiš, tu nastaju sranja. Banka ne samo da želi uzeti tvoje prvorođeno dijete, nego traže i pravo na posmrtne ostatke tvojih roditelja za koje ti naplaćuju 10% (pardon, 9.98%) godišnje kamate i još ti zaračunavaju troškove čuvanja tih istih posmrtnih ostatak. Amen na tom, i da Bog dragi čuva naše banke, fin i kulturan poslovni svijet koji radi samo u interesu vas…
  5. Dok ne zaposliš prvu osobu. Obično se ta prva osoba pokaže kao teški zajeb, jer ste zapošljavali po osjećajima, a ne po kompetencijama ali eto… i to treba proći. Pogotovo je zajeb ako nekome date posao zato što je žensko jer je eto cool imati curu firmi, no neke lekcije je valjda trebalo više puta utvrditi, pa budimo realni, ni svi se ispitu na faksu ne polažu od prve. Inače ne citiram naše poduzetnike (pogotovo ne živuče, ali ovaj put ću napraviti iznimku)

    Svatko tko zaposli sebe je hrabar. Ako izdrži par godina i zaposli još neke, u današnje vrijeme je heroj ! (Saša Cvetojević)!

  6. Dok ti netko ne da otkaz u firmi. Nije to problem, problem je kad ti ode prije kraja projekta, a ti kasnije kad hoćeš to završiti i isporučiti otkriješ kakvo je sranje napravio. Želiš ga zadaviti golim rukama jer shvatiš da moraš sve napraviti ispočetka, ali kasnije ti bude drago da si se riješio budale (whoopvar).
  7. Dok ti konkurencija ne počne raditi onako debelo ispod cijene i to razglasi na sva zvona tako da sjebu i sebe i vas i cijelu struku isprostituiraju do krajnjih granica. Kasnije shvate i oni da su zeznuli, ali brate mili dok se ponovno ne uspostavi ravnoteža na tržištu prođe cijela vječnost.
  8. Dok ti klijent ne počne određivati cijenu tvoga rada. E tu nastaje problem jer većina klijenta “misli” da mogu dobiti Hollywoodsku produkciju za kikiriki. E pa dragi moji klijenti, ako plaćate kikirikijem dobit ćete majmune. Moja struka, znanje i ulaganje (petnaestogodišnje učenje) netko treba i platiti. Ako ne mislite tako, kupite si kompjuter, pljunite u šake i radite, bar danas ima besplatnih tutorijala…
  9. Dok ne upoznaš pravog klijenta, koji te cijeni, koji cijeni tvoj rad, koji želi da ti rasteš jer će rast i on (da ubijem iluzije taj klijent nije iz “Lijepe Naše aka. Apsurdistan“). Koji te jebe u zdrav mozak samo da te nauči kako se radi, i koji će biti fer i korektan samo dok si i ti takav prema njemu.  Nećete vjerovati, ima i takvih…  šteta što nisu odavde jer 80% onih s kojima smo radili u RH se slobodno mogu pozvati na točku broj osam. Ima i poštenog svijeta, ali oni spadaju u onih 20% koji se trude raditi pošteno, plaćati na vrijeme i poštivati vas i vaš rad.
  10. Dok ne zajebeš barem jedan projekt, onako momački… i onda potrošiš tri puta više vremena i pet puta više novca samo da dovedeš stvari da budu OK, ne dobre, ne odlične, nego samo OK. Da, događa se i najboljima i ova lekcija je svakako važna, jer se jako, jako, jako puno može iz nje naučiti. Ako ništa drugo, onda barem što ne trebate raditi na sljedećem projektu da se ne dovedete u to s(r)tanje.
  11. Dok ne date prvi otkaz. Da i to se dogodi, ponekad jednostavno treba znati reći kad je dosta zajebancije i da se treba raditi. Kad se jasno trebaju određivati zadaci, i kad će se jasno dati do znanja da su “oni” tu zbog vas, a ne “vi” zbog njih. Ovo NIPOŠTO ne znači da smijete izrabljivati radnike, ali mora značiti da vi dajete obaveze, a oni moraju izvršavati te obaveze. Isto kao što klijent (od kojeg živite) daje obaveze, a vi ih izvršavate (ili vam se ne plati), ili da spomenem ponovno one pirane, vi morate platiti porez, ili će oni vas poslati u blokadu. Vrlo jednostavno. Projekti, rokovi i kvaliteta se jasno moraju definirati. Ako osoba unatoč molbama, razgovorima, edukacijama to ne izvršava ona mora otići zbog dobrobiti vaših živaca, i zbog dobrobiti vašeg tima. Zapamtite, vi niste tu da nekog odgajate, da vodite računa o tuđem životu. Vi se morate brinuti za firmu, za klijente i za projekte. A oni nisu više na fakultetu i u srednjoj školi da misle da se mogu izvlačiti i da će netko drugi odraditi posao za njih. Vrijeme socijalizma je nažalost prošlo i svatko radi za sebe.

Kad prođete ovih deset koraka, kada ih dobro savladate, onda možete reći da ste poduzetnik. Da se razumijemo, ima njih puno više, ali mislim da ovo spada u Poduzetništvo #1.

Sretno novim poduzetnicima, one stare molim da mi u komentaru napišu još nešto ako sam slučajno zaboravio.

P.S. hvala mom dobrom prijatelju Tomislavu Buljubašiću s bloga 7innovation.net za inspiraciju za fotografiju na naslovnici. THX!

Ostavite komentar

Ako vam je ovaj članak bio dobar, ostavite neki komentar 🙂 ili se pretplatite na RSS kanal.
Krunoslav Ris
Umjetnička duša. programer, gurman i filantrop. Radi i živi u Osijeku. Nekad je bio samo programer, a danas se više zanima za poduzetništvo,marketing i društvene mreže. Gadgeti ga oduševljavaju otkako je koristio prvi Atari 2600, a posebno se voli klanjat Mac kultu.