Koliko košta usluga?

Svi mi prije ili kasnije trebamo uslugu. Bilo kakvu. Može biti ona da vam netko pomogne riješiti problem na poslu, pronaći posao, pronaći klijenta, pronaći tržište, zaposliti nekog od familije, ma bilo što. Znam da znate o čemu pričam, ali ono što me zanima, jesmo li svjesni koliko ta usluga u stvari košta?

Jesmo li se stvarno zapitali koliko košta to da nam osoba X učini malu sitnicu (iz njegove perspektive) koja nama može npr donijeti financijsku “injekciju” od nekoliko tisuća kuna? Ta osoba je samo “spojila” dvije zainteresirane osobe, ništa više, ništa manje, nije se zezala s dogovorima, pregovorima, ugovorima, troškovima, ma doslovno ničim, nije lobirala, nije podmetnula leđa, samo je upoznala dvije osobe, na zabavi, na konferenciji, preko Facebooka, meja itd…

Ako je ta osoba upoznala dvije “prave” osobe, koje su odradile posao, koji se u budućnosti pretvorio u multimilijunski posao, koliki je njen “udio” u tome? Mislim samo na naplativi udio. 10% ? 20? 50? Ništa?!

Postavljam si ova pitanja jel mi je netko prije nekog vremena napravio uslugu, spojio me s nekim, tko je odradio posao preko mene, ali ja nisam zaradio u tome, niti sam dobio, niti sam izgubio, ali eto, bio sam u “sredini”. Osoba koja je napravila preporuku od mene potražuje (s pravom) Founders Fee od 20%, za nešto što ja nisam naplatio.

Nego sam si samo navukao problem na vrat koji mi je postao financijsko opterećenje. Nakon nekoliko potraživanja Founders Fee-a pristao sam ga isplatiti , ali  tek kad projekt dovedem na pravi put, gdje je i trebao biti prije par mjeseci (skoro godinu dana). No, ono što se desilo je da sam ostao posran, doslovno.

Zašto?

a) zato što uvijek održim poslovnu riječ
b) zato što je posao otišao u kurac i ispao sam glup a preuzeo sam odgovornosti (financijske i moralne) koje moram vratiti.

Također, nije doprinijela ni medijska hajka koja se digla oko našeg projekta CityHub  o kojem se već ranije pisao, jer me ekipa oko mene počela percipirati kao super-ultra bogataša koji ne zna što bi sada s parama. Da, zajebao sam i s božićnim statusom na fejsbuku kada sam napisao što je poduzetnička sreća (po meni). Eto jebiga, ne smiješ više reći ni kad si sretan. Nedaj Bože biti malo sretan i ne srati po fejsbuku protiv lijevih, desnih, crkve, politike itd…“

Screen Shot 2015-02-13 at 11.45.12 AM
Najviše me zasmetalo što sam doslovno sve dugove papirnate i nepapirnate vratio, riješio, platio, i sad me netko prozvao, za nešto što doslovno nisam odgovoran. Pa u pičku mater i ja i moje sranje po fejsbuku kako mi je i koliko sam sretan ili nesretan. Nema veze, lesson learned 🙂

No, da se takve greške ne ponavljaju, idemo vidjeti što je to usluga:

Usluga je skup radnji pojedinca ili grupe usmjerene ka zadovoljenju nečijih potreba. Pri tome može ali ne moraju biti upotrebljeni materijalni resursi.

Koliko je drugih protuusluga potrebno vratiti da bi se konstelacija planeta ponovno vratila u normalu, ili koliko je potrebno napraviti da se “računi poravnaju”?

Fair Play cijena?

Ako prodajemo proizvod, najpametnije je “ugraditi” cijenu usluge (tzv. Rvacki IMT (imal mene tu) u cijenu proizvoda, ali tek kada je proizvod prodan i naplaćen. Mi smo s našim poslovnim modelom ugradili IMT u svakog onoga koji posreduje u prodaji naše usluge:

Screen Shot 2015-02-13 at 11.51.49 AMOvo je super ali samo AKO imate definiran proizvod, cijenu proizvoda, troškove, održavanje itd…. U svakom drugom slučaju je sranje. Zašto? Mi kao firma nismo nikad dobili do kraja definirani projektni zadatak. Mi kao firma smo uvijek “omašili” za barem 20% estimaciju vremena za neki proizvod koji smo trebali napraviti a nismo mogli naplatiti razliku u satima, i što se onda dešava? Netko Vam je napravio uslugu koju ste mu obećali platiti (za preporuku ili kao founders fee), ali jednostavno nije ostalo prostora, i u konačnici, vi kao firma ste radili s gubitkom.

Custom development projekti su zeznuta stvar, postoji jako puno razlika od “mislio sam da se to podrazumijeva” do dodatnih 50 sati kojem morate nekom naplatiti, a najčešće sebi. Iskreno, vjerujem da je to moj propust, jer sam bio prisiljen pristati na kompromis kao bi naplatio nešto, namirio radnike, namirio državu i u konačnici zajebao svoju firmu.

Nadam se da će nam s jasnim definiranim IMT-om u ugovoru o partnerstvu neke stvari biti transparentnije i jasnije, te ćemo u konačnici znati kolika nam je stvarna zarada, a koliko košta usluga koju nam je netko napravio, sva ostala naklapanju su čisti bullshit.

I još nešto, čuvajte se likova (preporuka zaobilaziti u širokom luku) koji vam u startu govore “Nisi dužan ništa, ni kavu mi ne moraš platiti.” Kad vam to kažu odmah u startu, znajte da ćete uslugu “odrađivati” doživotno!

 

Ostavite komentar

Ako vam je ovaj članak bio dobar, ostavite neki komentar 🙂 ili se pretplatite na RSS kanal.
Krunoslav Ris
Umjetnička duša. programer, gurman i filantrop. Radi i živi u Osijeku. Nekad je bio samo programer, a danas se više zanima za poduzetništvo,marketing i društvene mreže. Gadgeti ga oduševljavaju otkako je koristio prvi Atari 2600, a posebno se voli klanjat Mac kultu.