Državni posao

Prošli tjedan sam bio gost na panelu “Poslovni uzlet Grada Osijeka” i tema je bila poduzetništvo. Uz mene bili su još kolege Nandino Lončar kao predstavnik tvrtke Inchoo d.o.o., Bela Ikotić kao predstavnik udruge Osijek Software City, Sanja Radić kao predstavnica tvrtke Poslovanje 2 i dogradonačelnik Osijeka Vladimir Ham. Uz seriju zanimljivih pitanja o tome gdje radimo, kako radimo, što prodajemo, koliko smo uspješni i koliko smo manje uspješni dotakli smo se i jednog podatka koji me je stvarno zagolicao, a to je postotak ljudi s fakulteta koji žele biti poduzetnici za što se i školuju na Ekonomskom fakultetu (smjer poduzetništvo, marketing, financije itd…) ili koliko ih želi raditi u “državnoj” službi. Uglavnom, jednoznamenkasti broj ljudi koji su digli ruku žele biti poduzetnici a ostatak naravno ili u banku ili bilo kakvu državnu agenciju.

Zašto je to tako?

Odgovor na ovo pitanje nije lako pronaći. No, mislim da na njega i nije jednostavno odgovoriti. Problem seže još u mračne 90e kada se desio prvi krug privatizacije. “Neki” poduzetnici (cvjećari, vozači kamiona, kondukteri itd…) su dobili svoju priliku te su enormno bogatstvo stekli kroz razno razne stranke koje su im kao poslušnicima-podobnicima “dodijelili” državnu imovinu na upravljanje, ili im prodali kompletne tvornice i kombinate za 1 (slovima: JEDNU) Kunu. Ta “poduzetnička” elita koja se naselila u RH sredinom 60-ih i 70-ih gladna svega jer su pobjegli iz krša i kamena su u nekoliko godina razvalili cijeli jedan sustav vrijednosti i nametnuli parole “vjera”, “domoljublje” i “čast” kao jednu od krilatica u vlastitom poslovanju i to sve za vrijeme dok su rasprodavali imovinu koju su upitno stekli, i dok su tjerali radnike na ulicu. u samo pet godina uništeno je nešto što su generacije stvarale. Ali, to je domoljublje… tako se to radi. Ta “prva” generacija poduzetnika utrla je temelje poslovanja koje je obilježeno neplaćanjem, nelikvidnošću, ne cijenjenjem ljudskog rada. Slavonija je posebno bila na udaru takvog načina poslovanja, jel eto, glupi slavonski seljak navikao je da šuti i radi, i ne postavlja previše pitanja.

od-kucice-do-dvorca-gdje-su-odrasli-hrvatski-tajkuni-504x335-20081041-20101003035830-135305Pogledajte link odakle su prvi “tajkuni”.

Prvoborci

Prva generacija poduzetnika je završila s minimalnim sankcijama jer što drugo i očekivati od pravosudnog sustava koji također ima narušene moralne vrijednosti i u kojem se zna što koliko košta. No da ne ulazim sada previše u analize pravosudnog sistema, vratit ću se na temu. Dok su gospoda “poduzetnici” haračili kako su htjeli, obična raja nije dobivala redovna primanja, ili su dobivali minimalnu plaću (ako još od nje ne moraju vračati dio poslodavcu), država je isplaćivala natprosječno visoka primanja. Primanja s kojim ste mogli uzeti kredit za automobil, stan, ljetovanje ili bilo što drugo s čime bi se istaknuli. Naravno, to su postale “prave” vrijednosti. Ako nisi imao markirane tenisice, bio si odbačen u društvu i naravno obilježen kao nedostojan druženja u društvu gradske “elite”. Dobro znam te osjećaje, jer sam i ja bio postavljen sa strane zato što mi roditelji nisu mogli priuštiti patike od ondašnjih 100 maraka. U “ono” vrijeme, državni posao je bio san snova. Također, ostao je sinonim za sve beneficije koje je povlačio osim plaće (dugački godišnji odmor, božićnica, uskrsnica, spojeni praznici, radno vrijeme od 07:00 – 15:00h). Sve ono što prosječni građanin – radnik nije mogao ni sanjati da ima u privatnoj firmi, ili kao poduzetnik.

Paralelno prva generacija sitnih obrtnika, poduzetnika, trgovaca itd.. se jako teško borila s opstajanjem na tržištu. Zašto? Zato što se znalo dogoditi da mali privrednik mora isfinancirati plaće radnika, materijal, poreze i sve ostala davanja dok mu je naplata bila upitna. Ili su se morali boriti s “poduzetnicima” koji su bili stranački podobni pa su morali ići ispod svake cijene kako bi dobili bilo kakav posao te kako bi mogli prehraniti sebe i svoju obitelj. No, svi ti koji su se borili s tzv. konkurencijom, imali su za vratom i državne službe koje su ih nemilo kažnjavale. Državni inspektorat je radio punom parom kako bi nasmagalo dovoljno novca da se zadovolje potrebe “snažne” administracije.

Dakle, ovo bi možda bio prvi razlog zašto studenti odabiru “Državni posao”.

Drugi razlog vjerujem da je većina ljudi navikla da ide linijom manjeg otpora. Što to znači? Pa to znači evo ja ću se učlaniti u neku stranku pa ću tako lakše završiti neki fakultet, i ako budem dovoljno aktivan (odlazio na sastanke, dijelio letke/plakate, vrbovao prijatelje) netko će me prepoznati i postaviti da radim u nekom uredu svoju 8cu u kojoj će me štiti sindikat, uprava, zakon o radu i ne znam tko sve ne. Sve je to super meni, ali to je moglo funkcionirati DOK JE BILO PROSTORA ZA ZADUŽIVANJE. Dok je država mogla davati gole guzice i ministri financija uzimati kredite po vrlo “povoljnim” uvjetima stvar je još nekako klapala. No stvari su se uveliko promijenile. Vremena nisu kakva su bila a država više ne može uzimati kao da sutra ne postoji. Naša kreditni rejting spada u smeće, para nema ni od kuda, a aparat je velik. I gladan. Jako gladan.

zaduzenje

Poduzetnici su danas izloženi društvenoj nepravdi, stresu, financijskom pl(j)aćkanju kao nikad do sada. Uvede im se dodatna pravila, norme, financijski nameti te je poslovanje doslovno zagušeno. Mladi stručnjaci koji imaju perspektive odavno su prešli granicu na Macelju, Belom Manastiru ili Plesu. Onaj ostatak poduzetnika koji pokušava opstati daje maksimalno od sebe da namakne za osnovne financijske potrebe svog poduzeća. A vrijeme ide… godine prolaze, stres raste.

Razgovarao sam i s par državnih službenika koji su bili poduzetnici a sada rade u “službi” su rekli “nikad više poduzetnik!“. Zašto? Pitao sam? Odgovor je jednostavan, zato što su se tamo pojeli od stresa pokušavajući zaraditi za plaću a ovdje im je “sigurno“. I još su dodali da “taj” stres njima ne treba. Pa lijepo, pomislio sam. Ne treba im stres. Oni svoje imaju… radili ne radili. Čuva ih sindikat. Zakon.

Primjećujete li apsurda? Oni koji rade, koji privređuju, koji pune proračun koji “zarađuju” za plaće činovnika, službenika, dužnosnika, oni su budale. Oni mogu nositi stres na dnevnoj razini, živjeti u neizvjesnosti, u strahu, i to da ekipa na “državnom” poslu ne mora. O jebem li ga ako je to pošteno.

Ovo bi bio vjerojatno drugi odgovor na pitanje zašto studenti ne žele biti poduzetnici.

Da tragedija bude kompletna, na studiju poduzetništva, da, dobro ste pročitali, STUDIJU PODUZETNIŠTVA, od pune predavaonice (cca 50-80 ljudi), njih je troje diglo ruku i izjasnili se da žele biti poduzetnici. Što nam to govori? Ja mogu zaključiti samo jedno, da osim što imamo društveno-poduzetničku anti klimu, i obrazovni sustav uvelike “šteka”.  Dokle će to tako štekati, ja stvarno ne znam. Pretpostavljam dok se ovaj uhljebnički aparat imao odakle hraniti i financirati, nakon toga pretpostavljam da će doći do totalnog kolapsa javnih i državnih ustanova, što i nije tragedija.

Screen Shot 2015-06-15 at 11.00.28 AM

Broj upisanih studenata u akademsku gdinu 2014. / 2015.

U biti, priželjkujem taj dan, kada država ne bude mogla isplatiti plaće vojsci neradnika po razno raznim agencijama koje nemaju svrhu ni smisao. Zašto govorim neradnika? Pa osobno sam surađivao s najnesposobnijim spodobadam koje “rade” efektivno 14 sekundi i koje ne znaju, a bome ni ne žele naučiti osnove informatičke pismenosti.

Kada “pukne” sistem iskrivljenih vrijednosti, vjerojatno će se onda ljudi osvijestiti da se jedino od RADA živi. Kako će se to odraziti na poduzetnike (taj totalni kolaps)? Doslovno nikako, vjerujem da nas neće ni dotaknuti. Zašto? Pa zato što nas već godinama jebu sa svih strana, pa smo se prilagodili. Jedno sranje više ili manje… Poduzetnici su ti koji će se (opet) prilagoditi, i kao svaki put do sada, ojačati. Jer i sama stara narodna glasi: “Što te ne ubije, ojača te”, a nas jačaju godinama.

 

Ostavite komentar

Ako vam je ovaj članak bio dobar, ostavite neki komentar 🙂 ili se pretplatite na RSS kanal.
Krunoslav Ris
Umjetnička duša. programer, gurman i filantrop. Radi i živi u Osijeku. Nekad je bio samo programer, a danas se više zanima za poduzetništvo,marketing i društvene mreže. Gadgeti ga oduševljavaju otkako je koristio prvi Atari 2600, a posebno se voli klanjat Mac kultu.