Cum grano salis

Postoji taj neki lik kojeg povremeno srećem već dulje vrijeme u svom životu. Čitam o njemu. Gledam njegove uspjehe. Poslovne. Društvene. Mislim da sam nekad davno bio s njim u društvu. Omiljen je među ženama. Zabavan je. Drugi mu se dive. Što zamisli to ostvari. Uz osmijeh. nikada ne pokazuje da mu je nešto teško. Nikada nikome nije rekao ne. Pomogao je svima kojima je mogao čak i onima koje nije trebao. Ljudi ga vole ili ga ne vole. Nikad nisu indiferentni prema njemu.

Rekli su mu više puta i da je dobra i divna osoba, da je pravi drug, da je pravi prijatelj. Čuo sam za njega i ružne priče. Kao i za svakog. No, većina tih ružnih priča je bila od ljudi koji ga ne poznaju, ili imaju mišljenje o njemu bez da su ikada pričali s njim. Spomenuo sam da sam bio s njim par puta u društvu, no, nismo se nikada družili intenzivno. Sve do prije par mjeseci kad sam naletio slučajno jedno jutro na njega u prolazu.

Pitao sam ga, di si jebote? Nismo se vidjeli sto godina!? Nije mi odgovorio. Pogledao me onako, sjebano… nisam ga ništa pitao, samo sam ga prijateljski zagrlio, rekao da će sve biti ok. I da je najgore prošlo. Nije mi povjerovao. Tužno je i dalje gledao. Na rubu suza gledajući u mobitel. Pitao sam ga što radi? Rekao je da gleda koga da nazove? Pa kako koga, imaš hrpu prijatelja, poznanika, ljudi koje te vole i cijene. I dalje je gledao samo prazno kroz mene. Nemam rekao je…. Pa kako nemaš? Imaš mene, ja sam ti tu, cijelo vrijeme. Možeš meni reći što te muči.

Ne, ne želim ti kvariti raspoloženje. Imaš ti dosta svojih briga ponovio je. Pa dobro, želiš li da probam malo sjesti s tobom. Ne moramo ništa pričati. Samo da znaš da sam tu. Može, rekao je tiho. Sjedili smo i šutjeli tako. Satima. Danima. Osjećao sam njegovu tugu. Osjećao sam njegovu bol. Pitao sam ga mogu li mu pomoći? Rekao je da ne zna. Pa kako ne znaš? Želiš li da malo putujem s tobom na tvoje poslovne sastanke? Može, ponovio je. Iako je bio vrlo rječita osoba, nekako je teško pronalazio riječi s kojima bi komunicirao sa mnom. Želio je pomoć. Ali nije znao kako da ju traži. Putovali smo tako jedno mjesec dana. U pauzama od sastanaka tješio sam ga. Brisao mu suze. Govorio da nije tako sve crno. Da je puno postigao i napravio. Da ne gleda na zajebe koje je napravio i na razočaranja koja je doživio.

Screen Shot 2016-08-13 at 6.06.19 PM

Samo mi je odvraćao i ponavljao da ne može shvatiti kako ljudi prema kojima je radio samo dobro, i uvijek dobro su se tako ponašali tako kako su se ponašali prema njemu. Nije shvaćao. Mislim da ga nije povrijedilo to što se izdogađalo, nego načini na koji se izdogađalo. Nije shvaćao zašto su tako okrutno odigrali neke pojedinci za koje se lomio. Nisam ni ja shvaćao. A pogotovo nisam znao kako da mu objasnim. Mislim da čak i kada sam pokušao da mu kažem da nije na njemu da shvati nego samo da prihvati u njemu još više bijes tuga i ogorčenost rasla. Njegov mozak jednostavno nije mogao raditi na takvoj frekvenciji. Niskoj.

Before you diagnose yourself with depression or low self esteem, first make sure you are not, in fact, just surrounded by assholes. 

Pustio sam ga na miru. I dalje sam bio tu za njega, ali sam prestao govoriti, jer uvijek mi je argumentirano dao do znanja da je u pravu. I je. Bio je. Jebiga. No, vidio sam da tone sve dublje i dublje. Tražio je slamku za koju se može uhvatiti. Mene nije prepoznao. Nije me vidio. Jednostavno nije me vidio. Kao da sam nevidljivi duh. Jedno jutro opet sam ga sreo. Hej, jesi bolje ? Samo me je tupo pogledao. OMG, ošao je skroz ukurac (nekako je više cool napisati ukurac nego u k…c), pomislio sam. Stao sam pred njega, pogledao ga pravo u oči, i opalio mu šamar iz sve snage. (Šamar – Impuls koji daje vokalnu sposobnost i organima od kojih se to najmanje očekuje. “Kad ti šinem šamar ima da ti pjeva uho tri dana.“). Nije odreagirao, samo me tužno pogledao. Pogledao me tužno kroz srce od kalodonta koje je dan ranije nacrtao na ogledalu u kupaoni. Promrmljao je samo tiho, vodi me odavde. Ako ostanem poludjet ću skroz. Pitao sam ga, kamo želiš ići? Što dalje odavde, rekao je… Što želiš raditi u životu pitao sam ga? Ono što znam najbolje rekao je…. Dobro Kruno, pokušat ćemo dalje.

Screen Shot 2016-08-13 at 6.00.17 PM

I pokušali smo dalje. Moj prijatelj Kruno i ja smo od tog dana nerazdvojni. Shvatio sam da je on stvarno i istinski dobra osoba, koja si je natovarila previše tereta i previše obaveza koje nije mogla više nositi. Ima dana kada je stvarno nesnosan, kad zabrije na prošli život, kad razmišlja da se vrati i da ponovno sve pokuša, no nekako kroz razgovor s njim svakako mu fino “nacrtam” da nisu svi ljudi dobri, da mu ne treba da se brine za cijeli svijet jel se ne preziva Krist, nego Ris, da pomisli svaki put na onu staru Latinsku: “Cum grano salis“, tj. ne uzimati sve zdravo za gotovo, ne shvaćati doslovce već promisliti o ono što je izrečeno između redaka.

Gledam ga danas, četiri mjeseca i dvadeset dana nakon šamara, eno ga, nije više “hodajuća tuga” kako su mu rekli da izgleda. Provodi dane u parku. Našao je mir. Pronašao zadovoljstvo u poslu. Totalno je neprepoznatljiv. Zrači pozitivom i optimizmom. Vjerom u sebe. Mislim da se tek sada “probudio” u punom sjaju. Naspavan nakon dugo godina sjebanog života koji je proveo u očekivanju razno raznih stvari. Shvatio je valjda da dužan da se pobrine samo i isključivo za sebe….

Mislim da je na dobrom putu da oblikuje sadržaj za zadatak koji si je zadao pod točkom 1 u prošlom blogu.

Screen Shot 2016-08-18 at 12.24.04 PM

 

Ostavite komentar

Ako vam je ovaj članak bio dobar, ostavite neki komentar 🙂 ili se pretplatite na RSS kanal.
Krunoslav Ris
Umjetnička duša. programer, gurman i filantrop. Radi i živi u Osijeku. Nekad je bio samo programer, a danas se više zanima za poduzetništvo,marketing i društvene mreže. Gadgeti ga oduševljavaju otkako je koristio prvi Atari 2600, a posebno se voli klanjat Mac kultu.