Bye Bye 2013.

Bye bye 2013 godino, ne ponovila se više nikada. Moram reći prvi puta u svojih 32 godine da polako Loosing My religion. Moja pozitiva je imala ozbiljnih (bolnih) udaraca ove godine. Da napomenem, udarci su bili vrlo vrlo vrlo niski od strane okoline koja me okružuje. Čak donekle mislim da ni okolina nije kriva, nego se i ona jednostavno predala, pa je posredno i neposredno imala svoju refleksiju na mene.

Krenimo redom, ne želim napisati u ovom blogu sto sam sve postigao ove godine, (a smatram da u uvjetima u kojima živim da sam postigao iznimno puno), nego ću pokušati iznijeti ovako javno svoju frustraciju oko svih stvari za koje sam se trudio svojim pozitivnim stavom promijeniti na bolje. Ne samo za mene, nego i za moju okolinu.Pa krenimo redom, eh to redom… stvarno ovaj puta ni sam ne znam gdje bi krenuo, previše se negative nakupilo u nekom tko je pozitivan, netko tko ima empatiju prema drugim ljudima. Možda je ta empatija toliko izlizana tijekom stoljeća da ljudi više nemaju ni 1% empatije koja ima je podarena kroz višetisućljetnu evoluciju.

Svijet u kojem trenutno živim, kojim se okružujem jednostavno više nije za mene, ne osjetim ni trunku da bi mu trebao pripadati. Osjećam se zarobljen u vremenu kojem dominira lažni moral, mržnja, prijevara, interesi. Interesi su nažalost formirali interesne skupine, a po meni te skupine imaju samo jednu svrhu, a to je da ljudi poput mene rintaju po cijele dane za ljude poput njih.

Da se razumijemo, nisu oni inteligentniji od mene, čak naprotiv, da se mjeri IQ moj bi bio daleko višlji, možda čak zbog njega i imam problema s empatijom, s kojom i dalje ljude dijelim na ljude koji su dobri (nazovimo ih u ovom slučaju pošteni i vrijedni radnici koji se svakodnevno ustaju da bi za realni prosjek plaće od 4000 kn netto otišli na ispiranje mozga u trajanju od 8 sati dnevno), i na sve one koji su se provlačili kroz život linijom manjeg otpora, te su daleko bolje prošli. Nije to ništa novo, to je nešto što se dešava u svakoj generaciji od pamtivijeka na ovamo, ali je nekako postalo jako izraženo danas u doba Neoliberalizma.

Moj otac, njegov otac, a slobodno mogu reći i njegov otac su odgajani po principa koliko radiš toliko ćeš imati. Nažalost, i mene je moj otac tako odgojio. Od malih nogu su mi bile radne navike duboko urezane u svakodnevnu rutinu. Škola, pa dnevni zadaci, pa ako želiš džeparac izvoli raditi. Ponekad i po cijelu smjenu kod njega u firmi, Nije  mi bilo teško. Zašto mi nije bilo teško? Zato što sam znao da kad dođe prvi u mjesecu, moja plaća (tada pristojna plaća za jedno dijete koje ide u osnovnu školu) s kojom sam si mogao kupiti trenirku, tenisice, dio za računalo.

Danas, danas kada gledam ovu generaciju (koja je otprilike mlađa od mene desetak godina), vidim samo u njihovim očima motiv da što jednostavnije, lakše, brže a pritom nekvalitetnije odrade zadatak s kvalitetom od 1%. Ne vidim nikakav motiv za rad osim plače koju apsolutno (neki pojedinci, rijetki, jako rijetki zarade) ne zarade. Očekivanja su im velika, koje se dobili kroz iskrivljeni obrazovni sustav gdje se radi hiperprodukcija diploma koje ne vrijede ništa. Pretpostavljam da su to naučili od svojih roditelja, tzv. generacije “di si bio ’91?”.

Ta generacija, tzv. Hrvatska aristokracija je dobila “jednakiju” notu u kojoj im je “Lijepa naša” omogućila sve. Od mirovine (pazi ovo, mirovina za osobu s 27 godina?!), beneficija tipa besplatne autoceste, besplatno školovanje, besplatno liječenje, besplatne dionice (kakve Božje besplatne dionice?!), povlastice za automobile i sve ostalo što sam zaboravio nabrojati.  Proizvod stvaranja takve aristokracije nam je sadašnja situacija u kojoj živimo. Imamo 400 000 ljudi koji hrane 4.6 milijuna Hrvata.

Imamo 400 000 idijota koje se bude svakodnevno s mučninom u želucu kako bi pokrili potrebe aristokracije. Imamo 400 000 ljudi koju su se zadnji put od srca, iskreno i ne opterećeno nasmijali 1988 godine kada su živjeli u doba mračnjaštva. Fuck that. I fuck rad u dvije smjene kako bi mogao platiti svoj podstanarski stan kojeg mi je iznajmio hrvatski branitelj kojeg je vjerojatno dobio na korištenje, pa je za taj iznos novca koliko krvavo plaćam stanarinu kupio sebi novi stan. Zajebi takav sistem u kojem se svakodnevno budim pod tolikim stresom da više ne mogu normalno razmišljati, da moram smišljati načine na koje da dođem do liječnika kad mi pukne čir jer po novom gospoda primaju samo po narudžbi. Fuck that.

Također slobodno možete zajebati i sustav u kojem plaćam zdravstveno osiguranje, dopunsko zdravstveno osiguranje i privatno osiguranje pa još moram nadoplatiti za operaciju tumora na mozgu. Zajebi i to. Zajebi i to što se ti isti doktori ponašaju prema tebi kao da si jebena životinja bez imalo empatije, i koji te gledaju u ovisnosti koliko ćeš im debelu kuvertu donijeti.  Ne ovo nije kukanje i plakanje, svjestan sam ja duboko gdje živim, svjestan sam također da moja supruga koja unatoč visokom obrazovanju (da, po starom programu, onome koji te tjerao da nešto moraš i naučiti), dodatnim seminarima, i dodatnim skupim edukacijama mora volontirati kod mene u firmi jer ne može dobiti posao samo zato što nije politički podobna, samo zato što nije prava Hrvatica. Samo zato što se ne ukazuje jednom nedjeljno na propovijedi na kojoj se prosipa mržnju u svakoj rečenici.

Svaka rečenica koja dopire iz oaze “Duha Svetog” u najmanju ruku je riječ mržnje. U najmanju ruku osuđuje nekog zato što voli, zato što voli na svoj način. Možda negdje nije, odnosno, nekome u njegovim strogim moralnim načelima govor mržnje kada se poziva jedna skupina ljudi da bude protiv druge samo zato što oni imaju drugačije svece, ili drugačije pismo? Nisam siguran ni da ti moralni dušobrižnici imaju i dobar argument da stanu sa ZA strane referenduma jer je opće poznato koliko su razvratni ti moralisti koji prosipaju iskrivljena zrnca mudrosti stara 2000. godina zadrtom narodu. (pedofilija za one koji ne znaju o čemu pručam, pojasnit ću):

Pedofilija spada u najčešći oblik poremećaja ličnosti. Ovdje dolazi do pogrešnog izbora seksualnog objekta, a to su djeca. Može biti heteroseksualna (dva puta češća) i homoseksualna.

Zadržimo se još malo kod moralista koji paradiraju u haljinama do poda. Jako ali jako me boli nepravda, kada vidim da jedan najobičniji pop (da, najobičniji licemjerni čovjek koji mi treba dati duhovnu hranu i utjehu) koji opjeva par stihova ima primanje koje je veće od žene koja se jednako školovala kao i on, koja proživljava sve užase bolnice, rada s bolesnicima (često i s bolesnicima u terminalnoj fazi života) za manje novca, daleko manje novca. Ima li tu pravde? Kakva je to pravda? Gdje mi to živimo? U kojoj vukojebini od države mi to živimo kada mirno gledamo to i šutimo?

Nama nije mjesto u EU, nije nam mjesto da se družimo i razgovaramo s ljudima koji imaju demokraciju 100 i više godina koji “donekle” cijene temeljna ljudska prava. Što se to desilo Hrvatima tijekom dvadeset godina da smo dopustili da nas ovako analno siluje hrpa budala? Što se desilo Hrvatima da ne mare ni za koga? Gledaju samo sebe i samo da je “trenutno” dobro njihovim guzicama, bez obzira na to što će biti sutra?! Jesu li se gospoda Hrvati zapitali što će ostaviti svojoj razmaženoj djeci u nasljeđe? Tko će raditi za njih kad i onih 400 000 ljudi (gore spomenutih) odluči poslati sve u rodni kraj, spakirati kofer i otići negdje gdje mogu živjeti od svog rada da ne razmišljaju jesu li platili struju?

Čitam neki dan o nekoj humanitarnoj akciji (da napomenem humanitarnih akcija na sve strane) za bolesne dijete koje treba 700 000 kn za operaciju. Gdje je država da pokrije taj dug? Meni je jasno da država nema novca, da je privreda takva kakva je, ali odakle onda 170 milijuna kuna za nabavku novih vozila? Odakle 500 000 kn onom pizdunu u Vinkovcima za nabavku luksuznog vozila? Odakle županici 436 000 kn za nabavku A6 koji je samo obična hrpa lima? Odakle? Zašto?  Ili da bolje pitam do kada?! Do kada više? Kada je dosta? Kada ćete shvatiti da je dosta? Kada ćete se riješiti hrpetine nesposobnih ljudi iz državne uprave i početi zapošljavati stvarno one koji žele da rade? Kada ćete shvatiti da u Hrvatskoj ima ljudi koji su sposobni, koji imaju viziju, kojima nije teško raditi i za manje novca samo da pokrenu stvari na bolje? Kada ćete shvatiti da zapošljavanjem po rodbinskoj vezi može dovesti da vaša razmažena dječurlija neće imati te povlastice kojima su im dotepenci koji najmanje vole svoju domovinu osigurali?

Ponekad kada ostanem sam sa sobom pomislim koji će mi k… sve to? Zašto jednostavno ne pošaljem sve gdje mu je i mjesto i ne spakiram svoj kofer i odem negdje gdje me cijene? Ne znam. Možda zato što je moj otac, moj djed, moj pradjed stvarao ovo sve što ja sada nemam (a trebao bi imati), pa mi je teško otići, pregristi zube i biti negdje došljak. Možda zato što vjerujem u dubini sebe da postoji nada da se ovo može sve dovesti na pravi put. Možda… ali samo možda. I ja sam na rubu da svoje znanje i iskustvo prodam negdje gdje će me donekle cijeniti. Gdje ću doživjeti da me država gleda s poštovanjem a ne s gađenjem zato što sam poduzetnik, i zato što sam vizionar.

Vidjet ćemo što nam donosi 2014. godina. Po mojim predviđanjima, ne može biti gore od ovoga. A možda ipak i može? Vidjet ćemo, znam samo da se sprema još jedan besmislen referendum od 50 milijuna kuna u kojem ćemo pokušati ograničiti manjinska prava građanima ove države samo zato što smo im ustavom dali da imaju pravo na svoje pismo. Naravno, i ovaj puta su najglasnije “ugrožene” skupine s oltara i braniteljske udruge koje ni ne pune proračun pa ih boli kita i kako će se taj isti referendum platiti. Guess What? platit ćemo ga mi, odnosno nas 400 000 koji nismo povlaštena kasta. E pa Amen na to. I neka nam Bog svima pomogne, osim njega, nema nam tko više….

 

 

Ostavite komentar

Ako vam je ovaj članak bio dobar, ostavite neki komentar 🙂 ili se pretplatite na RSS kanal.
Krunoslav Ris
Umjetnička duša. programer, gurman i filantrop. Radi i živi u Osijeku. Nekad je bio samo programer, a danas se više zanima za poduzetništvo,marketing i društvene mreže. Gadgeti ga oduševljavaju otkako je koristio prvi Atari 2600, a posebno se voli klanjat Mac kultu.